Emina (Емина)

sinoć, kad se vratih iz topla amama,
prodjoh pokraj bašte Abdula imama;

kad u bašti, tamo, gdje mirišu irda,
gdje ‘no bulbul-pjesma ne prestaje nigda

gdje šedrvan prska u hladu jasmina,
s kondirom u ruci stojaše Emina.

jã, kakva je, pusta, tako mi amána,
stid je ne bi bilo da je kod sultana!

ta, kada bi sultan za Eminu znao,
bi, valahi, za nju sto robinja dao!

ta ljepša je, bolan, od svih šamskih bulã,
a bjelja je, vèli, od bijelih ćula!

pa još kada šeće i plečima kreče…
-ni hodjin zapis više pomoč neče!…

jaj joh nazvah selam, al’, moga mi dina,
nešće in da čuje lijepa Emina,

no, u zlatan kondir uhtitila vode
pa po bašti šeboj zaljevati ode;

gornjak vjetar duhnu pa niz pleći puste
rasplete joj one pletenice guste,

zamirisa kosa, zamirisa bašta,
a ja se od derta s dunjalukom prašta’,

malo ne posriuh, tako mi mog dina,
al’ meni ne dodje liejpa Emina.

same me je jednom pogledala mrko,
niti haje, alčak, što za njome crko’!…

ašik, ajša, ja baša
konja jaše subaša

ašik, ajša, ja baša
konja jaše subaša

umro stari pjesnik, umrla Emina
ostala je pusta bašča od jasmina

salomljen je ibrik, uvelo je cvijeće
pjesma o Emini nikad umrijet neće

aleksa šantić, 1902
and himzo polovina (last four stanzas)